Glavnom uredniku "Slobodne Dalmacije" gospodinu Mladenu Plešeu

Navod u članku da iz razloga komentirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da se „za donošenje presude ne smatra dovoljnim svjedočenje policajaca, iz čega se može iščitati da im se možda i ne vjeruje“ predstavlja nestručno, a očigledno i tendenciozno pojednostavljivanje obrazloženja rješenja koje je, inače, napisano na tri stranice i u kojem se, između ostalog, detaljno ukazuje i na proturječnosti iskaza svjedoka zbog kojih je drugostupanjski sud posumnjao u pravilnost i potpunost pred prvostupanjskim sudom utvrđenog činjeničnog stanja te je na temelju članka 388. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu i vratio predmet na ponovno suđenje.

Pritom valja istaknuti da Zakon o kaznenom postupku ne predviđa niti jedan dokaz kojega bi sud trebao nekritički prihvatiti, već, naprotiv, u članku 8. stavku 2. propisuje da „pravo suda i državnih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima“. Stoga je jasno da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima (pa tako i iskaz pripadnika policije, kao, uostalom, i iskaz svakog drugog svjedoka) te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 351. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku).

Autorica članka prikazom i komentarom navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokazuje nerazumijevanje ne samo osnovnih postavki kaznenog postupka, nego i uloge sudova u cjelini. Naime, iz njenog shvaćanja da bi za donošenje presude trebalo biti dovoljno svjedočenje policajaca proizlazi da se iskazi tih svjedoka ne bi smjeli kritički cijeniti ni preispitivati.

I odluka ovog suda o ukidanju pritvora protiv optuženog Deana Volka donesena je primjenom odredbe članka 388. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku, prema kojoj je drugostupanjski sud, ako se optuženik u trenutku donošenja ukidnog rješenja nalazi u pritvoru, dužan ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeti rješenje o produljenju ili ukidanju pritvora, dok članak 101. stavak 3. istog Zakona nalaže da se pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju, vodi računa o razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora, a za primjenu ovog načela razmjernosti nije od utjecaja eventualna ranija osuđivanost optuženika. Pritvor je krajnja mjera osiguranja optuženikove nazočnosti u kaznenom postupku čije trajanje mora biti svedeno na najmanju moguću mjeru, a ne kazna niti zamjena za kaznu, zbog čega se i navodi u članku i njegovim naslovima ukazuju neprimjerenima.

Tendencioznost ovog članka nejasnih motiva vidljiva je u navođenju suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Marijana Svedrovića kao suca koji „potpisuje ukidno rješenje“ (sudac Marijan Svedrović zapravo je jedan od trojice sudaca koji su donijeli rješenje od 9. veljače 2006. godine broj I Kž-1098/05) i kao suca koji je „donio i odluku o ukidanju pritvora 35-godišnjem Željku Grubešiću“. O tome da autorica članka nije pomno (a možda ni uopće) pročitala rješenje ovog suda od 9. ožujka 2006. godine broj II Kž-183/06 kojim je ukinut pritvor protiv imenovanog okrivljenika govori činjenica da sudac Marijan Svedrović nije ni na koji način sudjelovao u donošenju tog rješenja, što je vidljivo iz uvoda rješenja (u kojem su navedeni predsjednik i članovi vijeća), pa ga nije mogao niti potpisati.

Potpuno pogrešnu tvrdnju da je upravo sudac Marijan Svedrović potpisao navedeno rješenje autorica na kraju članka naglašava kao „zanimljivost“. Zanimljivo.

Molimo da radi potpunog i pravilnog informiranja čitatelja objavite ovo priopćenje.

Uz poštovanje,