Priopćenje Vrhovnog suda povodom teksta u Jutarnjem listu

Na navedeni tekst Vrhovni sud Republike Hrvatske priopćuje sljedeće:

Na samom početku teksta autori navode: „Ovaj serijal pisan je i vođen željom da sva djeca koja su rođena s manje obiteljske, geografske i političke sreće, na putu u Hrvatsku budu u sigurnim rukama, dobrodošla i prihvaćena, bez sjene sumnje da su žrtve trgovine djecom. Da imaju ista prava i jednaku zaštitu kao i djeca posvojena u zemljama koje poštuju dječja prava, kao i naša, „domaća“, posvojena u Hrvatskoj. I da se poštuje njihovo zakonsko pravo da jednoga dana, ako to požele, upoznaju svoje korijene.“ U nastavku autorice teksta analiziraju sudske odluke o posvojenju hrvatskih sudova te to čine na način da iznose sumnju u način dodjele predmeta, brzinu postupanja, a sve to pod sjenom uvodno izrečene sumnje, pa tako u samom tekstu autorice za rješenja o priznanju odluka suda DR Konga o posvojenju navode: „ Ta su rješenja samo vrh ledenog brijega afere Zambija koja je mjesecima potresala Hrvatsku i probudila sumnju da je Hrvatska dio ilegalne mreže posvojenja djece iz jedne od najsiromašnijih i najkorumpiranijih država svijeta.“ Malo zatim autorice u tekstu ističu kako je mnogo pitanja i dalje bez odgovora i da krucijalno pitanje glasi: „Kako je moguće da hrvatski sudovi ovjeravaju navodne presude kongoanskog suda unatoč tome što u DR Kongu od 2017. godine stranci ne mogu legalno posvojiti djecu, što nikakva međunarodna posvojenja nisu moguća i nema iznimki, kako je novinarima AFP-a izjavio Gauthier Luyela, ravnatelj zadužen za zaštitu djece u kongoanskom Ministarstvu za obitelj i djecu.“ S obzirom da je tekst poduži ograničit ćemo se samo na ovih nekoliko osnovnih tvrdnji.

Dakle, autorice u tekstu i u naslovu tvrde da hrvatski suci rade protiv djece te da postoji i dalje sumnja jesu li hrvatski sudovi dio uhodanog lanca trgovine djecom u kojoj se djeca posvojena iz siromašnih zemalja oduzimaju svojim biološkim roditeljima protiv njihove volje i bez mogućnosti da djeca ikada saznaju za svoje biološke roditelje. Kako bi autorice dokazale ovu tvrdnju one u daljem tekstu apostrofiraju činjenicu da hrvatski suci u rješenjima o posvajanju djece nisu navodili imena bioloških roditelja.

Hrvatski suci nisu protiv djece i ne sudjeluju u bilo kakvom međunarodnom lancu nezakonitih posvojenja. Navedeni tekst je objavljen približno tjedan dana nakon što su hrvatski bračni parovi sa posvojenom djecom pušteni iz zambijskog pritvora i to nakon što su u toj zemlji protiv njih bila pokrenuta i obustavljena čak dva kaznena postupka s optužbom za pokušaj trgovine djecom s ciljem iskorištavanja te djece. Nakon tog postupka može se utvrditi da su ovakve optužbe bile u cijelosti neosnovane i stoga je objava navedenog članka na navedeni način primjer novinarske obrade jedne vrlo složene teme na način koji je vrlo slabo uravnotežen, u članku se iznose brojne činjenice kojima se u velikom dijelu daje pogrešno značenje. Primjera radi, autorice smatraju da zbog toga što u rješenjima hrvatskih sudova o priznanju odluke suda DR Konga o posvajanju djece nisu navedeni biološki roditelji da će posvojenoj djeci to kasnije biti nemoguće saznati odnosno ide se tako daleko da se neizravno iznose sumnje u rad hrvatskih sudova na opisani način. Takvo tumačenje je pogrešno i to stoga jer se u spisima nalaze ovjerene preslike presuda DR Konga uz prijevod tih presuda i u tim izvornim odlukama suda DR Konga su navedena imena i prezimena bioloških roditelja te se ove isprave nalaze kako u sudskom spisu tako i na drugim mjestima kao što su Centri za socijalnu skrb i evidencije MUP-a. Prema tome, imena bioloških roditelja su poznata prema podatcima iz presuda suda DR Konga, a autorice članka se upuštaju i u tumačenje prava DR Konga i to na način da poklanjaju vjeru izjavi koju je dao dužnosnik kongoanskog Ministarstva za obitelj i djecu novinskoj agenciji AFP. S tim u vezi je neobično da autori članka nisu do sada ustanovili da je pravna situacija u DR Kongu bitno složenija. Ukratko, sudovi u DR Kongu su unatoč zakonskim izmjenama u pojedinim slučajevima odobravali međunarodna posvojenja, a što je izazivalo nezadovoljstvo u tijelima izvršne vlasti DR Konga, upravo je specifičnost situacije u DR Kongu da sudovi te zemlje i izvršna vlast oko pitanja dopustivosti međunarodnog posvojenja djece imaju različita stajališta te se nalaze i u nekom obliku otvorenog sukoba. Stoga kada autorice teksta dvoje oko toga postoje li uopće odluke sudova DR Konga o posvojenju ili ako one same misle da poznaju pravnu i sudsku praksu DR Konga bolje od sudova te zemlje, onda moramo primijetiti da su takvi zaključci promašeni.

Dakle, nakon što su sudovi u tri zemlje donijeli odluke o posvajanju djece te o priznavanju tih odluka, te odluke o nepostojanju kaznenog djela trgovine djecom s namjerom iskorištavanja djece, navedeni tekst i njegov naslov, kao dio serijala, ima za posljedicu prvenstveno to da se dovodi u pitanje ravnopravan status posvojene djece koja su sada hrvatski državljani i njihovo pravo da žive u miru sa svojim roditeljima (posvojiteljima) te se ovim serijalom postiže upravo suprotan učinak od onog koji se uvodno navodi kao cilj objave ovih tekstova.

Problemi u zakonskoj regulativi, upravnoj i sudskoj praksi koji su povodom ovog slučaja uočeni već su jednim dijelom otklonjeni. Do sada objavljeni tekstovi spomenutog serijala pokazuju iznimno visok stupanj nepovjerenja autorica u rad hrvatskih sudova, a koji ih je doveo do zaključaka koji su u najvećem dijelu iskrivljena interpretacija stvarnog stanja i uzroka tog stanja te ovakvi članci na kraju ne koriste nikome, dakle ni posvojenoj djeci niti pridonose poboljšanju sudske prakse i stoga objavljivanje ovakvih naslova i zaključaka smatramo neprimjerenim, a pod određenim okolnostima i nedopustivim kada je u pitanju zaštita prava djece.