Reagiranje na članak objavljen u "Jutarnjem listu" 4. studenog 2006.g.

Netočne tvrdnje kojima vrvi navedeni članak, a koje se nakon toga koriste za zaključivanje o navodnoj nestručnosti i neodgovornosti sudaca, dovoljno govore o trudu autora članka uloženom u prikupljanje podataka na kojima temelji generalizirane stavove o pravosuđu u cjelini.

Bez želje za otvaranjem polemike sa stavovima novinara i sugovornika koji, zazivajući uvođenje „posebnog tijela, neke vrste unutarnje kontrole kakva postoji u MUP-u“, ukazuju na dio obrazloženja presude te prozivaju predsjednika Županijskog suda, predsjednika Vrhovnog suda i ministricu pravosuđa jer „nisu smatrali da bi suca zbog takve presude trebalo pozvati na odgovornost“, valja istaći da u demokratskim zemljama koje su prihvatile načelo trodiobe vlasti proklamirano i u članku 4. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske ispitivanje zakonitosti sudskih odluka ne može obavljati niti „unutarnja kontrola“ kakva postoji u policiji, niti Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, niti je to posao nositelja dužnosti u sudskoj upravi, pa niti predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, već je to dužnost tijela sudbene vlasti koje u konkretnim predmetima postupaju povodom pravnih lijekova, a u okvirima koje određuju postupovni zakoni i navodi stranaka sadržani u pravnim lijekovima.

U članku se, pri iznošenju tijeka pojedinih postupaka, zanemaruju odluke viših sudova koje su ukazale na pojedine nezakonitosti. Tako se prešućuje da je presuda u predmetu protiv optuženog Svetozara Karana, a iz koje je citiran jedan dio, bila ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-862/03. U obrazloženju drugostupanjske odluke, koja je, kao i druge odluke, javnosti, pa i autorici članka, dostupna na web-stranicama ovog suda, navedeno je i sljedeće:

„Ustav Republike Hrvatske kao i Kazneni zakon te međunarodni ugovori kojima je pristupila Republika Hrvatska, a odnose se na pitanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, kada govore o kaznenoj odgovornosti ograničavaju istu na individualnu odgovornost pojedinca. Zaključivanje u obrazloženju presude, (list 23) o optuženiku koji da je "u posljednjih osamdeset godina zajedno sa svojim precima bio na grbači" hrvatskog naroda, te da se radi o povratku u Republiku Hrvatsku zločinaca "koji su činili genocid nad Hrvatima, i to ne samo u ratu …. već preko 500 godina od dolaska Turaka, kada su skupa sa Turcima dolazili i uništavali Hrvate…", generalizira pitanje odgovornosti za stradavanje Hrvata i postavlja ga kao pitanje odgovornosti kolektiviteta etničke skupine kojoj optuženik pripada, kakvom promišljanju nije mjesto u obrazloženju presude kojom sud utvrđuje individualnu odgovornost pojedinca. Tako izraženi stavovi, a kada kod suda postoji "uvjerenje" o petstogodišnjem "uništavanju Hrvata" i "genocidu nad Hrvatima" od strane jednog kolektiviteta kojemu bi pripadao optuženik otvara prostor ozbiljnoj sumnji u nepristranost suda u postupanju u kojima je sud dužan utvrđivati individualnu odgovornost pojedinca.“

Potreba informiranja javnosti o „skandaloznim sudačkim odlukama“ uključuje i obvezu prenošenja potpune informacije, a ne samo onih podataka koji bi trebali potkrijepiti unaprijed stvorenu tezu o neodgovornosti sudaca za njihov rad.

O „temeljitosti“ u pripremama članka i prikupljanju podataka o temi o kojoj se piše, najbolje govore već i same tvrdnje koji se odnose na suce za koje se navodi da su donijeli odluke koje se u članku analiziraju i osporavaju.

Tako se za suca Županijskog suda u Gospiću čije odluke su citirane navodi da se zove Jozo Mraović, a zapravo se radi o jednom od optuženika u predmetu o kojem se piše.

Također je navedeno da je „zadarski sudac Milan Pećina (…) u dva navrata sudio Ani Magaš za ubojstvo supruga“, nakon čega se tvrdi da je „kada je prvi puta Anu Magaš osudio za ubojstvo (…) u presudi doslovno naveo …“ te se citira dio obrazloženja prvostupanjske presude. Ovi navodi su netočni: sudac Milan Pećina nije ni na koji način sudjelovao u donošenju prve presude protiv optužene Ane Magaš, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ukidajući tu presudu, vratio predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem. Da je novinar pratio makar i izvješća svojih kolega o ovome postupku, ako ne već i samo suđenje, uočio bi ovu činjenicu.

U članku se i o visini kazne izrečene u ponovljenom postupku (pri čemu valja napomenuti da je presudu donijelo peteročlano vijeće, a ne predsjednik vijeća) daje paušalna ocjena, bez ikakvog navođenja bilo koje od onih činjenica koje Kazneni zakon određuje kao okolnosti koje sud mora imati na umu pri odmjeravanju kazne.

Način na koji se javnosti prezentira ovaj predmet koji je još u postupku, kao i postupanje istog istražnog suca u drugom predmetu koji je također u tijeku, predstavljaju neargumentirane napade na osobu suca koji se u potpunosti uklapaju u nedavne javne izjave jednog od sudionika tog postupka prema kojima se svjesno utjecalo na medijsko praćenje ovog predmeta te se „manipuliralo“ kako novinarima, tako i javnošću.

Netočno i djelomično informiranje javnosti, jednako kao i paušalne ocjene i neprimjerena generaliziranja mogu biti snažnim instrumentom onih koji manipuliranjem i novinarima i javnošću pokušavaju ishoditi sudske odluke koje odgovaraju njihovim interesima ili uvesti u sudnice „zakon ulice“.

Zbog toga ne samo suci, nego i svi drugi dužnosnici, jednako kao i novinari, moraju biti svjesni težine javno izgovorene ili napisane riječi, a ocjenu postupaka sudaca u dijelu u kojem se ona odnosi na zakonitost sudskih odluka koje donose ostaviti višim sudovima, jedinim tijelima državne vlasti nadležnima za ispitivanje njihove pravilnosti.