U navedenom članku iznosi se i „kronologija“ kaznenog predmeta protiv optuženog Antuna Gudelja, u kojoj se poimence navode i pojedini članovi vijeća sudova koji su donosili odluke u ovome predmetu, a članak se većim dijelom na neprimjeren način bavi osobama sudaca i njihovim karijerama, pri čemu se posebno ističe činjenica sudjelovanja istih osoba u donošenju drugačijih odluka, iako je sudjelovanje istog suca u ponovnom odlučivanju nakon ukidanja odluke u duhu Zakona o kaznenom postupku i propisano Sudskim poslovnikom. Pritom je, bez namjere analiziranja sadržaja i razloga donošenja odluka koje se spominju u tome članku, a koje su poznate javnosti, potrebno samo naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom od 10. studenog 2000. godine broj Kzz-16/97 utvrdio da je rješenjem tog suda od 22. svibnja 1997. godine broj I Kž-102/97 (kojim je na temelju Zakona o općem oprostu bio obustavljen kazneni postupak protiv optuženog Antuna Gudelja) povrijeđen zakon, što pokazuje da ovaj sud ne odbija podvrći kritičkoj analizi i vlastite odluke te opovrgava tvrdnju iz nadnaslova članka da se „cijela sudačka mreža uplela u spašavanje ubojice Josipa Reihla-Kira“. Također valja napomenuti da je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. svibnja 1997. godine broj I Kž-102/97, zbog kojeg se u navedenom članku i prozivaju predsjednica i članice sudskog vijeća, doneseno primjenom tada važećeg Zakona o krivičnom postupku. Prema tom Zakonu, sudsko je vijeće odluke, koje se inače donose većinom glasova (članak 108. stavak 1.), donosilo u tajnom zasjedanju (članak 110. stavak 1.). Zbog toga nije bilo moguće objaviti sam tijek vijećanja i glasovanja, niti je članu vijeća koji bi ostao u manjini bilo dopušteno objaviti za kakvu je odluku on glasovao, pa niti obznaniti svoje pravne stavove i javno iznositi argumente zbog kojih je glasovao protivno odluci većine. Tek je Zakonom o kaznenom postupku koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine ("Narodne novine" br. 110/97.) uvedena mogućnost da se na zahtjev člana vijeća koji je prilikom glasovanja ostao u manjini ta okolnost posebno navede u obrazloženju presude, a taj Zakon je i termin „tajnog zasijedanja“ u kojem se donose odluke zamijenio „nejavnim zasjedanjem“. Ipak, ostale su dvojbe o domašaju ovih odredaba koje još nisu u dovoljnoj mjeri zaživjele u praksi sudova Republike Hrvatske, ali je izvjesno da će one, kada se počnu učestalije primjenjivati, pridonijeti većoj otvorenosti pravosuđa javnosti, što će spriječiti i općenite objede, generaliziranja i uvođenja „kolektivne krivnje“ pri ocjeni sudskih odluka i djelovanja pravosuđa u cjelini. glasnogovornik Vrhovnog suda Republike Hrvatske sudac Dražen Tripalo